EVANGELIČKA METODISTIČKA CRKVA

Ovo je prvo djelo Evangeličke metodističke crkve na hrvatskom jeziku i u vlastitom izdanju.

 

Sadržaj
Stih
Strana
Uvod  
4
Propovijed koja mijenja svijet Matej 5, 1-2
6
Blaženstva:  
Blago...  
Matej 5, 3
9
...onima koji tuguju
Matej 5, 4
16
...krotkima
Matej 5, 5. 21-26
20
...žednima i gladnima
Matej 5, 6
25
...milosrdnima
Matej 5, 7
29
...onima čista srca
Matej 5, 8. 27-37
35
...mirotvorcima
Matej 5, 9
42
....progonjenima zbog pravednosti
Mt 5, 10-12; 38-42
45

 
Sol zemlji i svjetlo svijetu Matej 5, 13-16
55
Veća pravednost Matej 5, 17-20
67
Milostinja i molitva Matej 6, 1-15
84
Post Matej 6, 16-18
97
Pravo blago Matej 6, 19-23
107
Brig Matej 6, 24-34
116
Od o sude do pomoći Matej 7, 1-12
128
Široki i uski put Matej 7, 13-14
139
Lažni proroci Matej 7, 15-20
144
Poslušnost Matej 7, 21-27
153

 

 


 

Uvod

Sastanci u običnoj kući ne odgovaraju svakom. Što je potaklo zaređenog svećenika Engleske državne crkve Johna Wesleya da uveče 24. svibnja 1738. godine, znači pred 270 godina, dođe na jedno takvo okupljanje, gdje su se jačali i u Duhu izgrađivali obični ljudi, to nije ni sam znao. Učinio sam to "sa jednim nutarnjim otporom", zapisao je poslije. Ondje nije sreo nekog sjajnog predavača. Štoviše jedan je čovjek jednostavno čitao Uvod u poslanicu Rimljanima Martina Luthera. Po ljudskoj ocjeni, ne baš skup pri kojem bi ova pametna glava, upravo po povratku iz Amerike, očekujući nešto značajno, to i doživjela. Ali, to je za njega bio ipak značajan skup, kao što je u svojem dnevniku zabilježio; "čudesno zagrijan", i nadodaje "osjećao sam da je Spas moje duše u vjeri u Krista, jedino u njemu..."

Ta vjera je postala i ostala jezgra njegova propovijedanja, koju je on od onda neumorno propovijedao i iz čega je nastao metodistički pokret. John Wesley je postao i ostao ono što najmanji broj današnjih teologa želi biti - propovjednik! Njegova propovjedaonica se nalazila više na ulicama i raznim mjestima okupljanja, nego u crkvama.

Da tiskana riječ izgovorenu nadopunjava, spoznao je jako rano, zato mu je za cijelog života bio moto: "preach and print" (propovijedaj i tiskaj). Sam je još uspio izdati osam knjiga svojih propovijedi. Posebno su mu ležale na srcu 53 izabrane "Standard Sermons" standard propovijedi, koje je sam odabrao, te čine i uokviruju metodističku nauku i vjerovanje. Mnoge od ovih propovijedi su prevedene na njemački jezik, ali isto tako i skraćene.

Srž standard propovijedi je izlaganje "Propovijedi na gori". Pri skraćivanju se vodila briga o tome da se odstrane samo stavci koji su govorili o situaciji u 18. stoljeću, ali nikako ne i duhovna izlaganja. Svakako treba imati u vidu i to da je situacija 21. stoljeća nešto drugačija.

Sama riječ "religija" je imala u ono doba, kako u Engleskoj tako i u Njemačkoj, sasvim drugi značaj. Što danas tu riječ samo puni, u ono vrijeme se smatralo u punom smislu riječi: vjera, vjerovanje, bit kršćanstva, što znači kršćanin biti, a ne se samo tako zvati.

Kao pravi poklon se smatraju te propovijedi, jer su održane skoro u potpunosti bez stranih riječi, što danas skoro nigdje nećete doživjeti, no da je ipak moguće, to je on dokazao. Naravno je da se stil njegova propovijedanja ne da prevesti, ali biblijski citati, koji su za njega specifični, odaju njegov stil.

Wesleyeve kristalno jasne misli, njegov stav i sposobnost slušanja biblijske poruke tj. istine, u koju se on može uživjeti i sebi predočiti, uvijek su uočljive činjenice. Tako će npr. riječ "uveliko me se dojmilo" biti nedovoljna.

Istinski me se dojmilo njegovo beskompromisno izlaganje. Svi putovi su zapravo presječeni i što ostaje?; "Ovo je jedini put", koji Isus uči i koji jedino u nebo vodi. I uvijek ćemo naginjati protestu; "tvrdi govor", ali kada bi on popustio, došlo bi do razvodnjavanja Božje Riječi. Sigurno će se naći i riječi iza kojih bi se mogao staviti upitnik, ali to nam ne smije stvoriti alibi; tvrdi govor.

Petar Žunić

Propovijed koja mijenja svijet

Matej 5, 1-2

Dopustite da najprije uočimo tko ovdje govori ?

Ovdje govori Gospodin neba i zemlje, Stvoritelj svemira. On, koji raspolaže sa svojim stvorenjima. Govori Vladar, čije je Kraljevstvo od prije svih vjekova i koji svemirom upravlja. Govori veliki zakonodavatelj koji će se pobrinuti da njegove zapovijedi budu izvršene, jer, On je taj koji može spasiti i upropastiti, uništiti vječnim prokletstvom, koji kažnjava odvajanjem od svoga lica. Ovdje govori vječna mudrost Oca, koji nas zna, i od kojeg smo stvoreni, i koji poznaje našu nutrinu. Koji također zna kakav je naš odnos prema Njemu i svakom biću koje je stvorio. Prema tome, On isto zna kako će svoje zapovijedi podesiti situaciji u kakvoj se nalazimo i u koje nas je uveo. Govori Bog ljubavi koji je napustio svoju slavu i jednakost sa Bogom i došao na ovu zemlju (Filipljanima 2, 6). On je poslan od Oca da obasja one koji prebivaju u tami (Luka 1, 79). On je također i veliki prorok, o kojem je Bog već prije mnogo vremena govorio; "A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom" (Ponovljeni zakon 18, 19). Ili, kao što kaže apostol Petar: "Tko god ne bude slušao toga proroka, istrijebit će se iz naroda" (Djela 3 23).

Što On uči?

Sin Božji, koji je došao iz neba, uči i ukazuje na put u nebo. To je mjesto na kojem je On za svoje pripremio stanove (Ivan 3, 13), mjesto na kojem vlada njegova slava. Slava koju je imao prije nego je postojao svijet (Ivan 14, 2). On nam ukazuje na jedini put u vječni život (Ivan 17, 5). Svi drugi putovi vode, prije ili kasnije, u propast. Način na koji je Isus na ovoj zemlji živio uvjerava nas, da nam je On jasno i potpuno propovijedao Božju volju: niti točkicu više, nego što je sam od Oca dobio (Ivan 6, 40). Ali od dobivenog nije ništa ni izostavio. Božji naum nam je u potpunosti objavio. Niti jedan redak nije izgovoren koji bi se protivio volji nebeskog Oca. I zato svaka njegova rečena riječ ima svoju vječnu vrijednost (Matej 24, 35).

Isus nije svojim propovijedanjem samo govorio Božju istinu, nego se i protivio krivoučiteljima, svemu što su farizeji i pismoznanci onog vremena iskrivili. No, istovremeno je Gospodin zauzeo isti stav i protiv svih krivih učitelja i krivih putokaza u kršćanstvu, koji su do tada nastupili i koji će još kasnije nastupiti.

To uzrokuje pitanje; koga Isus podučava?

Sigurno ne samo svoje učenike. Zbog toga se sigurno nije morao popeti na jedno brdo - goru. Soba u kući jednog od učenika bila bi dovoljna. Veliko mnoštvo dolazi k njemu (Matej 5, 1). To se ovdje odnosi na sve koji su od njega htjeli učiti. I pošto piše; "i poče ih učiti" (Matej 11, 29), uključuje to mnoštvo okupljenih koji su se uspeli na goru. To isto nam potvrđuje i kraj Propovijedi na gori gdje stoji: kad Isus dovrši svoj govor, veliko je mnoštvo naroda bilo zaneseno njegovom naukom (Matej 7, 28). Zbog čega? Zbog toga što ih se dojmilo, što ih je proželo, a s njima i sva buduća ljudska pokoljenja na zemlji, koja će čuti ovu Vijest vječnog života.

Svaki čovjek će djelomično prihvatiti ovaj govor, ali za mnoge dijelove se smatra da oni smjeraju i da su upućeni samo apostolima ili prvim kršćanima. Ili, možda, samo onima koji imaju duhovnu službu, a za obične kršćane to nema značenja. No, tko će to dokazati. Sam Gospodin nije u tom svojstvu ništa rekao, niti bilo koji apostol. Tako se odnosi Prop. na gori prema sveukupnom čovječanstvu. Njeni dijelovi su sastavljeni kao kamenje arkade (zida u luk). Iz njega se ne smije izvaditi ni jedan kamen da se ne sruši cjelokupna konstrukcija.

Zatim trebamo vidjeti kako naš Gospodin uči.

"Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek" (Ivan 7, 46). Ova konstatacija ili tvrdnja vrijedi uglavnom za Propovijed na gori. Sveti ljudi su u sva vremena govorili uvijek potaknuti od Svetog Duha (2. Petrova 1, 21). Petar, Jakov ili Pavao su bili u svojem propovijedanju mudri graditelji Kristove crkve (1.Korinćanima 3, 10). Ali, ako se radi o mjeri mudrosti Božje, onda nikada nije sluga dorastao gospodaru. Ni sam Isus nije nigdje i ni u jedno vrijeme za svog zemaljskog puta tako kao u Propovijedi na gori na ovako obilan način opisao kako izgleda put sljedbe i življenja u posvećenju; "bez kojeg neće nitko vidjeti Gospodina" (Hebrejima 12, 14). Sigurno je da je On kod kojekakvih prigoda ukazivao na pojedine stvari, ali ovdje je dao opširan pregled koji se ovako ne nalazi nigdje u Bibliji. Deset zapovijedi, koje je Bog objavio na Sinaju, ukratko su te koje Bog u smislu posvećenja daje i koje se tako trebaju shvatiti. Ali je velika razlika između ta dva teksta. Pavao kaže s pravom: "Da, ovako gledano ono što je bilo sjajno, nije sjajno, zbog prevelikog ovog sjaja" (2.Korinćanima 3, 10).

U jednoj, čuđenja vrijednoj ljubavi, otkriva Sin Božji ljudima volju svoga Oca. On nas ne vodi kao u Starom Zavjetu k opipljivu brdu, ni gorućem grmu, ni tmurnim oblacima, ni oluji (Hebrejima 12, 18). On ne grmi s neba, kao što to David reče (Psalam 18, 14). Ne, On govori nama osobno, On, čiji je jaram sladak i breme lako (Matej 11, 30). On je taj koji govori: Blago onima... (Matej 5, 3-10) i misli u suštini; sretni siromasi u duhu, tugujući, krotki, oni koji su željni pravde, milosrdni i čista srca; potpuna radost ih prati na putu i dostići će cilj pun radosti u ovom životu kao i u vječnosti.

Izgleda kao da Isus ovdje odgovara na Davidovo pitanje: Želiš li dane mnoge uživati dobra? (Psalam 34, 12). Gledaj, ja ti ukazujem za čime ti u suštini čezneš i što ti odavno bezuspješno tražiš: Put u miran, ali radostan i zadovoljan život, u nebo na zemlji - i na kraju, u nebo na visini!

Isusov Govor na gori je konstruiran na način da svi dijelovi koji slijede uvijek predočavaju i preduvjetuju prethodne. Svako od tri poglavlja odgovara jednom odlomku. U prvom je sažeta suma od osam točaka kršćanskog života. One su objašnjene i ujedno zaštićene od krivoučenja. U drugom dijelu - poglavlju se nalaze osnovice koje bi trebale biti osnova našeg usmjerenja. Treći dio ukazuje i upozorava na glavnu prepreku vjere, a tako i završava sa širim uputama primjene Govora na gori.

Siromasi u duhu

Matejt 5, 3

Već je pretpostavljano kako je naš Gospodin kroz osam Blagoslova za kršćanski život htio ukazati osam koraka koje kršćanin treba učiniti na putu u vječnu domovinu. Drugi su pak mislili kako svi ovdje navedeni stavovi vrijede za kršćanina svuda i u svako doba. Zašto ne bismo i mi uvažili oba mišljenja? Zaobići ih se ne mora! Bez sumnje je siromaštvo u duhu, kao i svako drugo ovdje navedeno svojstvo (osobina), kod svakog pravog kršćanina manje ili više prisutno. Ali isto tako je istinito da prava vjera uvijek počinje sa duhovnim siromaštvom, a onda ovim od Isusa navedenim redoslijedom raste; "da čovjek Božji bude savršen - opremljen za svako djelo ljubavi."

Ovo duhovno siromaštvo, koje je temeljni dar Božji, ne smijemo niti onda odstraniti, ako nas Bog i sa više obdari: "Prijatelju, pomakni se naviše!". To moramo "proslijediti", iako istovremeno "trčim prema cilju da postignem nagradu.", ka punom Blagoslovu Boga, kroz Isusa Krista. Temeljno je znači biti duhovno siromašan. Može se pretpostaviti da je Isus biranjem ovih riječi mislio na svoje učenike koji su se oko njega okupljali. Oni nisu mogli ukazati na svoje bogatstvo, naprotiv, to su bili ljudi koji su znali što znači neimaština. Zbog toga su mogli bez poteškoće shvatiti što znači biti siromašan u duhu. Spoznaja ove neimaštine je prvi korak, tako kaže Isus, u pravcu prave sreće, kako u ovom tako i u budućem svijetu.

Mora li se zemaljsko siromaštvo stoga voljeti i istovremeno strahovati pred željom za bogatstvom, ako se želi biti duhovni siromah? To mišljenje se zastupa, često se oslanjajući na riječ apostola Pavla: "Jer je pohlepa za novcem izvor svih zala." Zbog toga su se mnogi, u svim vremenima, odricali ne samo bogatstva, nego svakog imetka-posjeda. Ovdje je zasigurno osnova za svako dobrovoljno siromaštvo - odricanje ponekih katoličkih redova. Za te ljude je to jedan veliki korak na putu u nebo. Oni očito nisu uvidjeli ili shvatili da se ova izreka apostola Pavla: pohlepa za novcem kao izvor ili korijen svih zala ne ograničava doslovce samo na novac, nego važi za svaku pohlepu, jer ih postoji raznih vrsta, što se već i iz iskustva zna. Zasigurno je ipak pohlepa za novcem najveća opasnost. Ovaj bi se prvi Isusov Blagoslov očito suprostavio Gospodinovoj volji ako ga uvažimo samo za zemaljsko imanje, jer se siromaštvo odnosi na mnogo više. Radi se o temelju naše kršćanske biti uopće. Kada bi se odnosilo samo na oslobađanje od pohlepe za imanjem, onda bi zasigurno bilo u suprotnosti sa "čistim srcem".

Tko su po Isusovu mišljenju siromasi u duhu? To su sigurno, bez dvoumljenja, ponizni, oni koji su upoznali sami sebe i znaju da su grešnici, ljudi koje je Bog potaknuo na pokajanje, koje pak prednjači ili je preduvijet vjeri u Isusa Krista.

Čovjek, kod kojeg se to dogodi, ne govori; "Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo, ništa mi ne treba." Koji spoznaje da je upravo "nesretan i bijedan, siromašan i go", koji također zna da u njemu "nema ničeg dobra", nego samo zlo i strava. On uviđa svoj grijeh kao gubu, bolest, koja mu je od rođenja prilijepljena, i sve jasnije uviđa zle osobnosti koje rastu iz zlog izvora: ponos, oholost duha, a s time naginjanje: do sebe više držati, nego što bih trebao, sklonost žudnje ka slavi kod ljudi; k tome mržnju i zavist, ljubomoru i žudnju za osvetom, ljutnju i težnju za prijevarom kao i gorčinu. On uviđa prirođeno mu neprijateljstvo protiv Boga i ljudi, koje nastupa u nebrojenim oblicima, k tome ljubav prema svijetu, samovolju, sve sramotne žudnje njegova nutarnjeg poriva duše. Njemu postaje jasno kako je često svojim jezikom griješio. čak, iako se nije događalo kroz bezobrazne i neljubazne riječi i djela, čovjek s ovom spoznajom ne može sumnjati da već i najmanji od tih prijestupa zaslužuje paklenu vatru.

Ali, što može čovjek dati za otkup svoje duše, koja se nalazi pred pravednom Božjom osudom? Kako mu platiti, što je dužan? čak i onda kada bi od ovog momenta spoznaje u svim Božjim zapovijedima bio potpuno poslušan, to ne bi pravdalo niti jedan njegov grijeh, niti bi ijedno nedjelo njegove prošlosti učinilo dobrim, jer on od ovog momenta pa u vječnosti duguje Bogu svaku službu koju može izvršiti: Izvršava je kao svoju obvezu, bez da time može nešto što je u prošlosti učinio podmiriti. On sada uviđa da je potpuno nesposoban pravdati svoje prijašnje grijehe, on prepoznaje: "Ja nisam u stanju pred Bogom ništa pravdati."

Ali, i onda kada bi mu Bog svu njegovu prošlost oprostio pod uvjetom da više ne griješi, da u buduće svim zapovijedima bude poslušan, on postaje svjestan da mu ništa ne vrijedi, jer on taj uvjet nikada neće moći ispuniti. On je svjestan da nije u stanju ispuniti Božje zapovijedi, i one koje samo izvanjski dodiruju naš život, on tim zapovijedima ne može tako dugo biti poslušan, dok je njegovo srce ukaljano naravnim grijehom. Jedno zlo stablo ne može roditi dobrog roda, nitko ne može svoje grešno srce sam očistiti, jer je to ljudima nemoguće. On, znači, ne može čak niti početi slijediti Božje zapovijedi. Ne zna kako učiniti samo jedan korak naprijed. Okružen grijehom, brigom i strahom, ne vidi mogućnosti umaći svemu, i može jedino sa svima drugima zavapiti; "Gospodine, spasi nas, izgibosmo!"

Spoznaja našeg siromaštva u duhu je prvi korak u "trci na utakmici - borbi koja nam je određena." Ona je uistinu ta koja nam predočava vidljive i nevidljive grijehe naših propusta i nemoći. Neki ljudi označavaju tu spoznaju kao neshvatljivu vrlinu poniznosti. Oni nam time na neki način ukazuju kako bi trebali biti na nju ponosni, jer nam jasno ukazuje da smo zaslužili pakao. Ali, riječ našeg Gospodina nam ovdje ukazuje na nešto sasvim drugo: ona nam predočava naš grijeh, dug i dubinu bijede našeg izgubljenog stanja.

Gdje se npr. apostol Pavao trudi da grešnika privede Bogu, on govori istim riječima kada kaže: "S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i svaku nepravednost ljudi". Ova osuda je usmjerena svim narodima i dokazuje da su svi pod Božjim gnjevom. S time pokazuje kako ni Židovi nemaju prednosti pred ostalima, da su svi pod prokletstvom. Ovdje se zaista ne radi o tome kako bi postigli vrlinu poniznosti, - nego "da zanijeme svaka usta i da cijeli svijet bude podvrgnut kazni Božjoj."

Zatim, Pavao ukazuje vrlo intenzivno na grijeh i nemoć ljudi na mnogim mjestima: "jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. Sada se nezavisno od Zakona očitovala Božja pravednost, koja dolazi kroz vjeru u Isusa Krista. Tako tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona." Sve ove izjave imaju jedno usmjerenje; naime, "da u čovjeku obore oholost," da ga u pepeo prinude i ponize - ali ne da ga pouče, jer on treba svoju poniznost shvatiti baš kao vrlinu. Riječi Gospodina Isusa i njegova apostola hoće u nama prouzročiti nezaboravno uvjerenje našeg neizmjernog grijeha i nemoći kao grešnika, odvojenog od izvora pomoći i propasti prepuštena i ovisna o snažnom Pomoćniku: Isusu Kristu, "pravedniku."

Ovdje treba zapamtiti; da kršćanska vjera upravo tamo počinje, gdje etika drugih religija prestaje; kod siromaštva u duhu, kod otkrivanja njegova grijeha. To je bilo uvijek pred mudrima ovoga svijeta sakriveno, i to potpuno, tako da klasični latinski čak ne nalazi prikladne riječi za poniznost, ali isto tako niti grčki - apostol Pavao je morao najprije prikladnu riječ za poniznost oblikovati (tapeinos).

Tako se slomi pod silnom rukom Božjom, jer si zaslužio vječno prokletstvo. Tvoja potpuna nada neka bude: Kristovom krvlju opran i njegovim Duhom obnovljen, kroz njega, koji naše grijehe uznese na križ. Onda ćeš i sam svjedočiti: blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

To Kraljevstvo je kraljevstvo Božje u nama, naime: "pravednost, mir i radost po Duhu Svetom, a što je pravednost drugo, nego život Boga u našoj duši, istomišljenost koja je bila i u našem Gospodinu Isusu Kristu, Božja slika koja je čovjeku od početka utisnuta, ali sada obnovljena "za stanje prave spoznaje - prema slici - svoga - Stvoritelja"? Iz toga se rađa naša ljubav prema Bogu, jer je on najprije ljubio nas, i naša ljubav prema svim ljudima.

Dio ovoga unutarnjeg bogatstva je mir Božji koji stvara tihu i opuštenu dušu, mir u Isusovoj krvi, koja zna da smo od njega prihvaćeni. To izlučuje sav strah - osim strahopoštovanja djeteta koje ljubi - i pazi da ne povrijedi ljubljenog Oca u nebu.

Nutarnje bogatstvo uključuje radost u Svetom Duhu u kojem smo zapečaćeni za dan spasenja. On je zalog naše baštine, pripravljeni vijenac pravednosti koji će Gospodin, pravedni sudac, dati u onaj Dan. Znači, iz opravdanog razloga se može sadašnje stanje nazvati Kraljevstvom nebeskim, jer se nebo već u duši otvorilo.

Tko god ti bio, komu je Bog poklonio siromaštvo duha: ti imaš pravo na Kraljevstvo nebesko kroz milostivo obećanje onoga "koji ne laže." Nebesko Kraljevstvo je za tebe otkupljeno kroz krv Janjeta. Sasvim ti je blizu. Ti stojiš direktno pred njim. Još jedan korak i ti si u Kraljevstvu Božjem koje je Pravednost, radost i mir. Jesi li pun grijeha? "Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta." Jesi li potpuno nečist? Pogledaj k tvome "Zagovorniku kod Oca, Isusu Kristu, koji je pravedan". Nije ti mogu”e opravdati niti najmanji grijeh? "On je žrtva pomirnica za naše grijehe". Tijelo i duša potpuno nečisti? Ovdje je "otvoreni izvor da se operu grijeh i nečistoća." Ne sumnjaj više u obećanje! Daj Bogu slavu! Počni vjerovati i reci:

Da, Tebi predajem sebe,

i slušam što govori Tvoja krv meni.

Bacam sve grijehe na Tebe,

Pomiritelju ljubljeni. (Charles Wesley)

Od njega ćeš naučiti što znači biti krotka i ponizna srca. Samo to je istinska kršćanska poniznost koja izvire iz iskustva ljubavi Božje, sa kojom smo izmireni kroz Isusa. Siromaštvo u duhu počinje pri spoznaji da je naš grijeh i Božji gnjev dostigao svoj cilj: ona je stalni i potpuni pokazatelj naše ovisnosti o njemu, dobrih misli, riječi i djela; shvaćanje, kako smo za sve dobro sasvim nesposobni, ako nam on to ne daruje.

Iz ovog shvaćanja proizlazi prezir prema ljudskoj slavi, jer mi znamo da slava pripada jedino Bogu. Ostaje nam još jedan oblik stidljivosti prema grijesima koje je on na milostiv način oprostio, i još više, stid, zbog grijeha, koji može biti u našem srcu iako znamo da nam neće biti uračunat na propast. Zbog toga se produbljuje uvjerenje da nam je grijeh iz dana u dan prirođen. Što više u milosti rastemo, tim jasnije vidimo oholost našeg srca. Što više rastemo u spoznaji i ljubavi Božjoj kroz našeg Gospodina Isusa Krista, postaje nam jasnije kako smo po prirodi otuđeni od Boga, kako se naš "stari čovjek" protivi Bogu, i kako je neophodno biti obnovljen u potpunoj istini, pravednosti i svetosti.

Ovo je samo početak te izvrsne knjige, a koju možete besplatno dobiti poštanskim putem ili je na linku literatura; čitati ili tiskati.

Ako ju želite naručiti; mail dresa je ovdje, a Vi pišite adresu na koju Vam je možemo poslati Petar Žunić - pejo.petar.zunic@si.t-com.hr

 

Isus te ljubi i želi te u svom kraljevstvu!!!